Svjetski dan vlažnih staništa

2. veljače je Svjetski dan vlažnih (močvarnih) staništa. Na taj je dan 1971. godine u iranskom gradu Ramsaru potpisana Konvencija o močvarama od međunarodne važnosti, naročito kao staništa ptica močvarica. Konvencija obvezuje svaku zemlju potpisnicu na opće očuvanje močvara na vlastitom teritoriju i predstavlja okvir za međunarodnu suradnju u zaštiti i održivom korištenju močvarnih staništa. Do sada joj je pristupilo 169 država, koje su čak 2290 područja proglasila vlažnim područjima od međunarodnog značaja i koji ukupno zauzimaju površinu od 2 149 748 km² (http://www.ramsar.org/)

Ramsarsko područje je vlažno stanište, osobito važno kao stanište ptica, bez kojeg očuvanje prirode na globalnoj razini ne bi bila moguća! Hrvatska ima pet takvih Ramsarskih područja: parkove prirode Kopački rit, Lonjsko polje i Vransko jezero, planirani park prirode -Delta Neretve te ornitološki rezervat ribnjaci Crna Mlaka.

Moto ovogodišnjeg obilježavanja Svjetskog dana vlažnih staništa je „Vlažna staništa za održivu budućnost urbanih područja“.

Vlažna ili močvarna područja su staništa koja su stalno ili samo privremeno prekrivena vodom. To su rijeke, jezera ali i poplavne livade i šume te npr. morska obala pa i koraljni grebeni.  Urbana vlažna područja se nalaze u naseljima ili njihovoj bližoj okolici. Urbane močvare u modernim gradovima poboljšavaju kvalitetu zraka pridonoseći ukupnom zdravlju građana i često su mjesta rekreacije i odmora kao što je npr zagrebačka Savica, Jarun i Bundek.  U gradovima na obalama mora urbane močvare mogu imati važnu ulogu u sprječavanju poplava uslijed klimatskih promjena jer vlažna staništa, ukoliko su očuvana, funkcioniraju kao spužve za upijanje suvišnih količina vode u okolišu.

Močvarna staništa pročišćavaju vodu jer biljke koriste hranjiva iz vode za rasta i talože sedimente. Taj se prirodni proces koristi u uređajima za pročišćavanje vode u nekim gradovima. Zanimljivo je da su prvi gradovi nastali na obalama Eufrata i Tigrisa, baš kao i antička Narona na području Neretve. Plodna područja uz rijeke, riba i mogućnost plovidbe omogućili su razvoj tih gradova.

U močvarna staništa ubrajamo sve stalne ili povremene vode stajačice i tekućice, poplavne šume i travnjake te obalu mora. Močvarna staništa su od velike važnosti radi svojih ekoloških svojstava, funkcija i gospodarskih vrijednosti, predstavljaju jednu od najvećih vrijednosti biološke i krajobrazne raznolikosti, uz njih je vezano više od 40% vrsta biljaka i životinja. Vrijednost močvarnih staništa vezana je i uz obnavljanje zaliha podzemnih voda, učvršćivanje obala, zadržavanje hranjivih tvari i sedimenata, ublažavanje klimatskih promjena i pročišćavanje vode. Ona su genske banke biološke raznolikosti, staništa brojnih gospodarski važnih biljnih i životinjskih vrsta, a pružaju i velike mogućnosti za razvoj turizma i rekreacije. Zbog stalne prisutnosti čovjeka danas predstavljaju i iznimnu kulturnu vrijednost.

Močvarna staništa su najugroženiji ekološki sustavi, zbog isušivanja, onečišćenja i prekomjernoga iskorištavanja njihovih resursa. Od 1900 godine izgubljeno je 64 % močvarnih područja u svijetu. Cilj Ramsarske konvencije je taj pad zaustaviti i osigurati očuvanje i razumno korištenje močvara u cijelom svijetu, kako u svrhu očuvanja biološke raznolikosti tako i u svrhu osiguranja dovoljno prirodnih resursa za ljude koji ovise o močvarnim sustavima.

Iznimna je važnost vlažnih staništa u obrani od poplava. Nizinska rijeka s očuvanim obalnim područjem u koju se izlijeva tijekom visokih vodostaja najbolji je način obrane od poplava i ublažavanja visokih voda. Upravo je na taj način izveden sustav obrane od poplava u Posavini. Jedno Ramsarsko područje  tj. Lonjsko polje postalo glavni recipijent visokih voda rijeke Save.