Euroazijski ris (Lynx lynx)

Euroazijski ris najveći je od četiri vrste risova. Masa odraslih jedinki kreće se u rasponu od 15 do 30 kg. Srednja tjelesna masa odraslih mužjaka risova u Hrvatskoj je 21,9±3,9 kg (u rasponu od 15 do 28 kg), a kod ženki 18,4±3,2 kg (u rasponu od 12 do 25 kg) (Gomerčić, 2005.). Dužina tijela je 0,8 do 1,3 m, dok je kratak rep dugačak od 15 do 20 cm na vrhu prekriven crnom dlakom. Kao i sve mačke, risovi imaju okruglastu glavu kratke njuške, zubalo s 28 zuba i jakim očnjacima te kutnjacima oštrih rubova. Zubna formula glasi I 3/3 C 1/1 P 2/2 M 1/1. U usporedbi s drugim risovima imaju relativno duge noge i to stražnje duže od prednjih. Velike šape upućuju na dobru prilagodbu za kretanje po snijegu, a također im na šapama tijekom zime naraste gušća dlaka. Na prednjim nogama imaju po pet, a na stražnjim četiri prsta s pandžama koje mogu uvući te se tako tiše kretati. Zbog toga je risji trag karakterističan u usporedbi s tragovima vuka ili lisice s kojima bi ih promatrač u Hrvatskoj mogao zamijeniti – u tragu risa nikada se ne vidi trag pandže. Tijelo je pokriveno gustim krznom, a na vrhu šiljastih ušiju raste pramen (čuperak) crnih dlaka dugačkih do 4 cm. Boja krzna je svijetlosmeđa do crvenkasta, tamnije nijanse po hrptu i bokovima, a na trbuhu i unutarnjoj strani nogu je bijela. Pjegasta pigmentacija krzna, specifična je za svaku jedinku po broju i rasporedu pjega. Euroazijski ris ima dobar dnevni vid, još izraženiji noćni, dobar njuh, te izrazito dobar sluh s vrlo širokim rasponom frekvencija.

Euroazijski ris je teritorijalna vrsta koja živi povučeno, na velikom prostoru i u maloj gustoći. Gustoća populacija risa u različitim područjima Europe kreću se od 1 do 6 jedinki na 100 km2. Ris je pretežno noćno aktivna životinja, s vrhuncem aktivnosti nedugo nakon mraka i pred zoru, dok se tijekom dana i noći uglavnom odmaraju. Aktivnost je ovisna o spolu, reprodukcijskom statusu i vremenu proteklom od posljednjeg lova. Stabilne populacije imaju stabilnu spolnu strukturu, tj uravnotežen broj mužjaka i ženki. Veći udio mužjaka je utvrđen na područjima širenja populacije odnosno pri rastu populacije, što je posljedice veće disperzije mužjaka. Najznačajniji utjecaj na populacijsku dinamiku ima postotak preživljavanja odraslih jedinki, dok je drugi najvažniji preživljavanje mladunaca do prve godine starosti.

Ris živi samotno i teritorijalna je vrsta, što znači da svaka jedinka živi sama (izuzetak su ženke s jednogodišnjim mladuncima) na određenom području koje se jedino u rubnim dijelovima preklapa s područjem druge jedinke. Risovi u kontakt s drugim jedinkama svoje vrste dolaze jedino u vrijeme parenja. Mužjaci, koji se tijekom sezone parenja međusobno natječu za ženke, ne sudjeluju u skrbi za mladunce. Zato se njihovi životni prostori preklapaju s životnim prostorima ženki, te iz njih pokušavaju izgurati ostale mužjake. Risu je za opstanak neophodno prostrano i mirno stanište, koje mu pruža zaklon i hranu. Veličina teritorija pojedine životinje ovisi o kvaliteti staništa u kojem živi - u Europi je to prosječno 260 km2za mužjake i 170 km2 za ženke. Veličina životnog prostora je promjenjiva, u prosjeku veća kod mužjaka nego ženki i raste prema sjeveru areala. Osim spola, na veličinu životnog prostora utječe i dostupnost plijena te stupanj primarne produkcije određenog prostora. U Europi se raspon životnih prostora mužjaka kreće od 180 do 2780 km2, a ženki od 98 do 759 km2. Risovi svoj teritorij obilježavaju urinom.

Obzirom da je ris teritorijalan vrsta, jedinke suprotnog spola druže se jedino u vrijeme parenja, od veljače do travnja. Graviditet traje oko 69 dana te mladi dolaze na svijet u svibnju ili lipnju. Ženka okoti od 1 do 4 (u prosjeku 2) slijepa mladunca (slijepi su prvih 16-17 dana). Majka se za mladunce brine do sljedeće sezone parenja, te oni u dobi od oko 10 mjeseci napuštaju teritorij majke i počinju samostalan život.  Ženke postanu spolno zrele nakon što navrše 10 do 20 mjeseca, a mužjaci nakon 30 mjeseci. Reproduktivni uspjeh populacije risa prije svega ovisi o uvjetima okoliša, odnosno o gustoći vrsta koje su mu plijen. Ženke euroazijskog risa se u pravilu pare od spolne zrelosti do kasne starosti od 12 – 13 godina. Ris može doživjeti i do 18 godina, ali u prirodi većina životinja strada već u prvoj ili drugoj godini života. Iznimno je visoka smrtnost mladunčadi do 1. godine života – oko 50%.

Risu je za opstanak neophodno prostrano i mirno stanište, koje mu pruža zaklon i hranu. Euroazijski ris je vrsta sa širokom ekološkom valencijom, prehrambeni spektar mu je raznolik i obuhvaća od glodavaca i zečeva do parnoprstaša, što risu omogućava naseljavanje svih šumskih, pa i neka ne šumska staništa.  Vegetacijski pokrov za risa je značajan jedino kao mjera u kojoj podržava životne potrebe populacije plijena. Bitna značajka staništa risa je raspoloživost plijena, a u tome su u Hrvatskoj srna i jelen najvažnije vrste. Raspoloživi plijen utječe na rasprostranjenost risa izvan tipičnih šumskih staništa. Takav  primjer u Hrvatskoj su vanjske padine Velebita ispod i iznad Jadranske magistrale gdje šume praktički i nema, ali područje nastanjuju populacije muflona i divokoza. Osim hrane ris od staništa zahtijeva mogućnost zaklona za dnevni odmor i posebno zaklona za odgoj mladih. Izglede opstanka risa u određenom staništu bitno određuju količina raspoloživog plijena, cjelovitost staništa, smrtnost izazvana od čovjeka, i to kroz mogući legalni i ilegalni lov, te stradavanje od prometa i na druge načine. Gustoća ljudske naseljenosti može utjecati na veličinu populacije plijena, pa time i na kvalitetu staništa za risa. S većom naseljenosti ljudi za risa raste i rizik susreta s čovjekom odnosno da bude odstrijeljen. S druge strane u gušće naseljenim područjima veća je i mogućnost da ris pričini štetu tražeći plijen među vrstama domaćih životinja. Prometna i druga infrastruktura može djelovati kao element fragmentacije staništa, kao izvor izravne smrtnosti, ali i ograničenja za populacije plijena. Mrežom auto – cesta Karlovac – Rijeka i Bosiljevo – Split, stanište risa uvjetno je podijeljeno u četiri dijela. Iako te prometnice imaju utjecaj na kvalitetu staništa i mogućnosti kretanja svih životinja pa tako i risa, zbog velikog broja i duljine objekata na autocesti smatra se da je osigurana dovoljna propusnost.

Ris je specijalizirani predator. Njegov glavni plijen su parnoprstaši, kao što su srna, jelen i divokoza, no hrani se i manjim životinjama. U dinarskim šumama su, u vrijeme njihova izobilja, i puhovi su važan dio prehrane risa. Manji plijen je također važan za mlade risove tijekom osamostaljivanja. Izbor plijena u velikoj mjeri ovisi i o brojnosti pojedinih plijenskih vrsta. Lovi sve kategorije malih papkara, dok kod jelena bira mlađe, manje i/ili oslabljene životinje, prije svega košute i telad. Tijekom zime love krupnu divljač, a sposobni su uloviti plijen 3 do 4 puta veći od njih samih. Ovisno o veličini plijena koji ulove vraćaju se na isti plijen sve dok ga ne pojedu, a to može biti i do sedam dana. Risovi u prosjeku na dan pojedu 1-2,5 kg plijena i to mišićno tkivo, mast, te sve unutarnje organe osim probavne cijevi. Ris lovi sam, a važan element uspješnog lova je iznenađenje te plijen napada iz zasjede. Lovi prikradanjem, nije ustrajan trkač i ne goni plijen duže od 50 m. Ris usmrćuje plijen ugrizom u vrat s donje (pritisak na dušnik) ili s gornje strane (lom kralježnice). Nakon što zaskoči plijen i ostane visjeti jakim ugrizom u području vrata, ris čeka da životinja iskrvari ili se uguši. Hranjenje počinje s najkvalitetnijim dijelovima i to mesom s buta plijena, pa zatim plećke i ostalih dijelova tijela. Vrijeme prehranjivanja s jednim plijenom logaritamski raste s masom plijena, a također ovisi i o broju jedinki (majka s mladuncima ili jedna životinja), starosti i veličini risa. Ukoliko ulovi krupniju životinju, poput srne koja je najvažniji plijen risa u Hrvatskoj, ne može ga pojesti odjednom već ostatke sakrije lišćem i zemljom te se njima hrani više dana. No, često mu životinje, poput medvjeda, lisice ili vrane, pojedu plijen pa mora ponovno u lov. Čovjeka nikada ne napada i zapravo ga je vrlo teško susresti u prirodi. Ponekad napada domaće životinje, no u Hrvatskoj su ti napadi rijetkost, posljednjih petnaestak godina bilježi se eventualno jedan do dva slučaja godišnje. Upravo činjenica da je predator, da se hrani životinjskim vrstama koje su ekonomski važne čovjeku, bitno je utjecala na opstanak risa. U lovačkim krugovima risa od davnina prati status krvoločne zvijeri, opasne za plemenitu divljač i samog čovjeka. F. Ž. Kesterčanek u priručniku za lovce Lovstvo iz  1896. godine za risa kaže „On je obće zloglava, zloćudna, ljuta i pakostna zvier“.

Ris (Lynx lynx) je prisutan na području 23 zemlje s brojnošću oko 9 000 jedinki. Većina od 11 prisutnih populacija je stabilna, no neke su u padu. Do 16. stoljeća naseljavao je gotovo cijelu Europu (osim Španjolske i Portugala gdje živi iberijski ris, Lynx pardinus), no već tada počinje pad brojnosti risjih populacija. Najznačajnije smanjenje rasprostranjenosti i brojnosti risa odvijalo se tijekom 19. stoljeća, da bi početkom 20. stoljeća u Europi opstale jedino izolirane populacije na zapadu Rusije, u Skandinaviji,  Karpatima i na Balkanskom poluotoku. Procjenjuje se da je tada u Europi živjelo najviše 700 risova. Današnja slika rasprostranjenosti risa u Europi rezultat je međunarodne zaštite i više projekata reintrodukcije jedinki iz slovačkih Karpata na prostore koje je ris nekoć naseljavao u zapadnoj Europi. Životinje su tijekom 1970-ih naseljene u 10 zemalja, no budući da je na većinu od 14 lokacija naseljen mali broj životinja, manji dio tih projekata je bio uspješan i tek nekoliko populacija je opstalo do danas. Jednom od najuspješnijih reintrodukcija smatra se ona u Dinaride; kojom je nastala  populacija koja živi na području Slovenije, Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Danas se autohtone populacije risa u Skandinaviji (Švedska i Norveška), Finskoj te Baltiku (Latvija, Estonija), Karpatima i Rusiji smatraju stabilnima, te se na većem dijelu staništa i provodi lovno gospodarenje. U Poljskoj, Litvi i Bjelorusiji ris je prisutan u više malih, međusobno izoliranih jezgri, što predstavlja prijetnju opstanku populacije na tom području. Balkanska populacija preživjela je jedino na izoliranom graničnom području između Makedonije i Albanije, te se smatra da tamo danas živi najviše 50 do 60 životinja kojima zbog gubitka staništa, nedostatka plijena i krivolova prijeti izumiranje. Danas, gotovo 40 godina nakon naseljavanja, svim reintroduciranim populacijama risa u Europi, prvenstveno onim u Švicarskim Alpama i Jura planinama, te u Dinaridima, prijeti ponovno izumiranje. Najvažniji razlog je gubitak genske raznolikosti zbog malog broja osnivača te međusobna izoliranost, što je dovelo do parenja u srodstvu.

U Hrvatskoj su staništem euroazijskog risa šumovita brdsko-planinska područja Dinarida, od hrvatsko - slovenske granice na sjeverozapadu do granice s Bosnom i Hercegovinom na jugoistoku. Prema Planu upravljanja populacijom risa u republici Hrvatskoj za razdoblje 2010 do 2015 godine područje stalne rasprostranjenosti risa u Hrvatskoj iznosi 9 573.4 km², a povremene 1 748.9 km² . Ris  prije svega nastanjuje šume visokog krša, koje čine zajednice šumskog drveća: bukve  s primjesama ostalih pripadajućih vrsta jele, predplaninske bukove šume, te šume koje su se razvile ovisno o nadmorskoj visini i (južnoj) ekspoziciji - šume hrasta kitnjaka s pripadajućim vrstama, te u primorskom dijelu šume hrasta medunca, crnog graba i crnog jasena. U ostalim šumovitim dijelovima Hrvatske ris nije stalno prisutan, iako bi ta područja mogla zadovoljavati njegove potrebe. Potencijalna staništa su i bukove te hrastove šume Banovine i Korduna. Dio staništa risa obvezno čine i planinske rudine, odnosno travnati predjeli sa sitnim grmljem iznad granice šume. To su otvoreni predjeli koji predstavljaju značajne pašne površine za jelene, divokoze i u manjoj mjeri srne.

Posljednji primjerci autohtonog risa na Dinaridima ulovljeni su u Hrvatskoj 1903., Sloveniji i Srbiji 1908., Bosni i Hercegovini 1911. te Crnoj Gori 1913. godine. U Hrvatskoj se ris najduže zadržao u Gorskom kotaru i na Velebitu. Jedan od posljednjih risova u masivu Risnjaka, na području današnjeg Nacionalnog parka Risnjak, uhvaćen je u «gvožđa» 1854. godine. Smatra se da je posljednji ris u Hrvatskoj ulovljen u stupicu u šumama oko Čabra, Gorski kotar, 1903. godine. Životinje iz autohtone populacije preživjele su jedino u izoliranim područjima Albanije, Makedonije, Kosova i Crne Gore. Početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća zaživjela je ideja da se na području Kočevja u Sloveniji ponovno naseli ris kao lovna vrsta. Tako su u siječnju 1973. godine tri mužjaka i tri ženke podrijetlom iz karantene životinjskog vrta Stromovka u Ostravi (današnja Slovačka) dopremljene u karantenu u Sloveniji. Ispuštanjem šest risova, iz karantene u Kočevskom 2. ožujka 1973. godine, ova je velika zvijer spontanim premještanjem nakon gotovo jednog stoljeća ponovno živjela u Hrvatskoj. Tri naseljene ženke su se prvih godina neometano razmnožavale, brojnost je rasla i populacija je proširila svoje stanište u Sloveniji, te se ustalila u  Hrvatskoj i u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Prvi odrasli primjerak u Hrvatskoj uočen je na gorskoj livadi Lazac u Nacionalnom parku Risnjak 16. lipnja 1974. Činjenica da su reintroducirane životinje iz slovačkih Karpata još uvijek je predmet prigovora dijela lovaca, a zbog vjerovanja da je autohtoni ris bio znatno manji i da se nije hranio većom divljači. No morfometrijska istraživanja dokazala su da ne postoje značajnije statističke razlike u veličini lubanja autohtonih i reintroduciranih životinja. Može se smatrati da je reintroducirana populacija risa imala pozitivan trend u smislu porasta broja jedinki i u smislu prostornog širenja od reintrodukcije sve do sredine ´80-tih godina prošlog stoljeća. Tada je populacija stagnirala na svom vrhuncu, a u ´90-tima je došlo do početka kontinuiranog pada brojnosti, te stabilizacije na sadašnjoj nižoj razini, a vjerojatno i daljnjeg pada. Iako je ris 1982. godine u Hrvatskoj proglašen zaštićenom vrstom, do 1998. godine odobravale su se godišnje kvote za odstrel, jer se smatralo da je populacija stabilna. U razdoblju od 1978. kada je u Hrvatskoj ubijen prvi ris iz reintroducirane populacije do 2009. godine zabilježena je smrtnost ukupno 233 životinje. Važno je naglasiti da je prvih dvadeset godina nakon reintrodukcije udio krivolova u ukupnoj zabilježenoj smrtnosti bio tek 8%, dok posljednjih deset godina taj postotak raste na preko 80% zabilježene smrtnosti. Međutim, do sada su tek za dva dokazana slučaja krivolova, 2003. i 2005. godine, donesene sudske presude i izrečene novčane kazne. Smatra se da je posljednjih desetak godina brojnost risa u Dinaridima u padu, te da danas u Hrvatskoj živi najviše 40 do 60 životinja, a zajedno sa Slovenijom i Bosnom i Hercegovinom (dinarska populacija) ispod 130. Područje obitavanja risa u Hrvatskoj moglo bi u teoretskom slučaju, bez utjecaja čovjeka, podržavati populaciju od oko 200 risova, što se može smatrati mogućim kapacitetom. S obzirom na prehrambenu bazu i interes lovaca prema istim vrstama, logično je poželjnu veličinu matične populacije postaviti između 75 i 100 jedinki risa. Osnovni preduvjet za postizanje tog cilja je podizanje genske raznolikosti populacije unosom novih jedinki te povećanje populacije plijena.