Od dana pristupa Europskoj uniji Republika Hrvatska mora ispunjavati obveze koje proizlaze iz Direktive o staništima (92/43/EZ) i Direktive o pticama (2009/147/EZ). Najistaknutija od njih bila je uspostavljanje ekološke mreže Natura 2000, a zatim i obveza monitoringa vrsta i stanišnih tipova sukladno Članku 11. Direktive o staništima.
Ovaj Članak propisuje da zemlje članice „provode nadzor nad stanjem očuvanosti prirodnih staništa i vrsta navedenih u Članku 2., s posebnim osvrtom na prioritetne tipove prirodnih staništa i prioritetne vrste“. U pravilu je, diljem EU, prihvaćeno da je termin „nadzor“ (engl. surveillance) istovjetan s raširenim pojmom „monitoring”. Sukladno Direktivi o staništima stanje očuvanosti vrste ili stanišnog tipa se odnosi na cjelokupni državni teritorij – a ne na neku određenu lokaciju, zaštićeno područje ili područje ekološke mreže Natura 2000, ali se prikazuje odvojeno za svaku biogeografsku regiju u pojedinoj zemlji članici. Prema tome, ako su neki stanišni tip ili vrsta prisutni u više biogeografskih regija unutar jedne države, njihovo se stanje očuvanosti mora ocijeniti za svaku regiju.
Zašto se stanje očuvanosti mora pratiti? To slijedi iz osnovnih odredbi Direktive o staništima koja u Članku 2. propisuje da su „mjere poduzete u skladu s ovom Direktivom namijenjene održavanju ili povratu u povoljno stanje očuvanosti, prirodnih staništa i vrsta…”. „Povoljno“ stanje očuvanosti definirano je Člankom 1., a zemlje članice dužne su provjeriti ga za svaki stanišni tip i za svaku vrstu te o njemu izvijestiti Europsku komisiju u sklopu obveze opisane u Članku 17.1: „Svakih šest godina od datuma isteka razdoblja utvrđenog Člankom 23., zemlje članice izrađuju izvješće o provedbi poduzetih mjera u okviru ove Direktive. To izvješće posebice obuhvaća informacije u vezi mjera očuvanja navedenih u Članku 6, stavak 1, kao i procjenu utjecaja tih mjera na stanje očuvanosti prirodnih stanišnih tipova iz Priloga I. i vrsta iz Priloga II. te glavne rezultate monitoringa iz članka 11.” Prema tome, zemlje članice obvezne su izvještavati o stanju očuvanosti svih relevantnih sastavnica prirode, a sredstvo za prikupljanje informacija o tom statusu je samo monitoring iz članka 11. Dakle, i sama obveza izvješćivanja EU dijelom razlog je monitoringa, ali svakako nije njegova svrha. Monitoring pruža jedinstvenu mogućnost prikupljanja podataka o stvarnom stanju tipova staništa i vrsta – kako onih popisanih u Direktivi o staništima, tako i onih od nacionalne važnosti. Monitoringom se moraju prikupiti i odgovori zašto je neka vrsta ili stanište u dobrom stanju očuvanosti, ali i zašto to nije tako. Monitoringom se prikupljaju podaci i o stanju staništa u kojem vrsta obitava te o pritiscima koji uzrokuju smanjenje njene brojnosti i rasprostranjenosti, a u konačnici njegovi rezultati daju uputu kako vrstu/stanište štiti i koje mjere očuvanja poduzimati. Posljedično tome, odlučivanje na polju zaštite prirode može biti opravdano i potkrijepljeno dokazanim činjenicama umjesto procjenama ili čak običnim pretpostavkama. Monitoring može biti od pomoći prilikom stvaranja nacionalnog zakonodavstva vezanog za zaštitu prirode te ukazati na sastavnice prirode i/ili područja kojima je prioritetno potrebna provedba mjera očuvanja, zaštite i revitalizacije. I konačno, on može zainteresiranoj javnosti pokazati stvarno stanje prirode i okoliša i trendove koji ga oblikuju. Stoga monitoring može za državu biti dodatna prilika, a ne težak teret ili neželjena obveza.
Unatoč činjenici da Direktiva o pticama ne poznaje pojam „stanje očuvanosti”, Europska komisija (EK) i države članice prihvaćaju da u svrhu izvješćivanja za ptičje vrste treba primijeniti sličan pristup kao za vrste iz Priloga II, IV i V Direktive o staništima. Direktiva o pticama primjenjuje se za sve divlje vrste ptica koje prirodno obitavaju na europskom području zemalja članica, i za sve te vrste država članica dužna je izvještavati Europsku komisiju o stanju i trendovima njihovih populacija. Ipak, izvještavanje o ugrozama/pritiscima, mreži područja očuvanja značajna za ptice (POP) i mjerama očuvanja uključuje samo vrste koje su kvalifikacijske vrste za POP područja, tj. sve vrste koje se nalaze na Prilogu 1. Direktive (uzimajući u obzir Članak 4(1) te izbor ključnih migratornih vrsta (uzimajući u obzir Članak 4(2)). Stanje određene ptičje vrste treba ocijeniti na nacionalnoj razini, a ako se populacije određene vrste u fazama razmnožavanja, migracije i prezimljavanja razlikuju, treba ih ocjenjivati odvojeno. S druge strane, ni izvješće ni monitoring ptica nisu podijeljeni po biogeografskim regijama.
Kao članica EU, Republika Hrvatska je po prvi puta izvještavala 2019. godine za razdoblje 2013.-2018.
Detaljne smjernice za izvještavanje nalaze se na sljedećim poveznicama:
- Izvještavanje prema Europskoj komisiji sukladno obvezama Direktive o pticama (Birds Directive reporting)
- Izvještavanje prema Europskoj komisiji sukladno obvezama Direktive o staništima (Habitats Directive reporting)
- Upute i format izvješćivanja sukladno čl. 12. Direktive o pticama za razdoblje 2013. - 2018.
- Upute i format izvješćivanja sukladno čl. 17. Direktive o staništima za razdoblje 2013. - 2018.
- Povezani članci
- Slike/galerija
- Dokumenti