Međunarodno vrijedna područja

Područja Svjetske baštine iznimno su vrijedni lokaliteti i područja koja su od važnosti za cjelokupno čovječanstvo. Ta su područja uvrštena u Popis Svjetske baštine, sukladno UNESCO Konvenciji o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine. Konvencija o svjetskoj baštini, usvojena 1972. godine u Parizu, predviđa designaciju područja od „izvanredne višestruke vrijednosti za sve ljude svijeta" kao područja Svjetske baštine.
Osnovni ciljevi ove konvencije su:

•    Potaknuti zemlje potpisnice na praćenje i izvještavanje o stanju očuvanja područja Svjetske baštine;
•    Pružanje stručne pomoći i profesionalnog usavršavanja za poslove očuvanja područja Svjetske baštine;
•    U slučaju potrebe, pružanje žurne pomoći područjima Svjetske baštine koja se nalaze u neposrednoj opasnosti.
Ostali ciljevi su: 
•   Jačanje javne svijesti;
•   Poticanje sudjelovanja lokalnih zajednica na očuvanje njihove kulturne i prirodne baštine;
•   Ostvarivanje međunarodne suradnje u očuvanju kulturne i prirodne baštine.

Sukladno konvenciji, prirodna baština u pravilu uključuje staništa ugroženih vrsta, a većina područja na Listi Svjetske baštine su nacionalni parkovi.

Ova konvencija implicira obaveze na dvije razine - domaćoj i međunarodnoj.  Na domaćoj razini, svaka potpisnica obvezuje se prirodnu baštinu koja se nalazi unutar njezine jurisdikcije - „u granicama svojih mogućnosti te gdje je prikladno" - identificirati, očuvati, zaštititi te prenijeti budućim generacijama.

Na međunarodnoj razini, priznavajući teritorijalni integritet, savez prepoznaje da prirodna baština „predstavlja svjetsku baštinu i da je dužnost cijele međunarodne zajednice surađivati na njezinoj zaštiti".

Trenutačno u svijetu postoji 1157 područja Svjetske baštine raspoređene među 167 država potpisnica, od kojih je 218 područja prirodne, 900 kulturne te 39 kulturno-prirodne baštine (World Heritage List Statistics, pristupljeno 9.5.2023..).

Na Popisu svjetske prirodne baštine nalaze se  Plitvička jezera i Bukove prašume i izvorne bukove šume Karpata i ostalih regija Europe (Strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit i područja Oglavinovac-Javornik i Suva draga-Klimenta u Nacionalnom parku Paklenica kao dio većeg međunarodnog područja svjetske baštine).

Literatura:
Međunarodni ugovori (Narodne novine br. 12/93)
Međunarodni ugovori i drugi sporazumi (Službeni list SFRJ br. 9/77)
Groom, M. J., Meffe, G.K., and Carroll, C.R. . (2006).: Principles of Conservation Biology,. 3rd ed. Sunderland, Massachusetts: Sinauer Associates, Inc.
Gurushwamy, Lakshman D. (2003):. International Environmental Law in a Nutshell., 2nd ed., Thomson West.
 

Rezervati biosfere područja su kopnenih i morskih ekosustava priznata od UNESCO programa Čovjek i biosfera (eng. Man and the Biosphere Programme),  koja promoviraju rješenja usklađena s ciljevima očuvanja bioraznolikosti i održivog razvoja. Ovaj program predstavlja institucionalni okvir za uspostavu niza međunarodnih Rezervata biosfere. Kao potencijalne Rezervate biosfere, članice UN-a na dobrovoljnoj bazi nominiraju područja koja su već zaštićena nacionalnom legislativom.

Iako su ta područja pod nadležnosti nacionalnog zakonodavstva, na nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini unutar Svjetske mreže Rezervata biosfere razmjenjuju svoja iskustva i ideje.
Rezervat biosfere mora ispuniti tri osnovne funkcije koje su komplementarne te se ujedno međusobno potkrjepljuju:
•   funkcija očuvanja - da doprinosi očuvanju krajobraza, ekosustava, vrsta i genske raznolikosti;
•   razvojna funkcija - da potiče ekonomski i društveni razvoj koji je održiv s socio-kulturološkog i ekološkog gledišta;
•   logistička funkcija - da pruža podršku za istraživanja, praćenja stanja, edukaciju i razmjenu informacija, vezano uz pitanja očuvanja i razvoja na lokalnoj, nacionalnoj i globalnoj razini.

Rezervat biosfere dijeli se u tri povezane zone:
•   područje jezgre (core area),
•   utjecajno područje (buffer area),
•   prijelazno područje (transition area).

Područje jezgre je jedina zona koja zahtijeva formalnu zaštitu u nekoj od kategorija predviđenih nacionalnom legislativom (npr. nacionalni park ili rezervat), dok se ostale zone na terenu mogu primjenjivati na razne načine. Ovo pruža veliku fleksibilnost glede korištenja prostora, što je ujedno i jedan od najjačih aspekata ovoga programa.
Na popisu Rezervata biosfere nalaze se Rezervat biosfere Planina Velebit (od 1977. god.) i Prekogranični rezervat biosfere Mura-Drava-Dunav (od 2012. god.). 

Literatura:
UNESCO Programa čovjek i biosfera (2021)
Groom, M. J., Meffe, G.K., and Carroll, C.R. . (2006).: Principles of Conservation Biology,. 3rd ed. Sunderland, Massachusetts: Sinauer Associates, Inc.
 

Ramsar područja su vlažna staništa uvrštena na Listu močvara od međunarodne važnosti, sukladno Konvenciji o močvarama od međunarodne važnosti naročito kao staništa ptica močvarica (Ramsarska konvencija).
Ramsarska konvencija, potpisana 1971. godine u iranskom gradu Ramsaru, daje okvir za međunarodnu suradnju za zaštitu vlažnih staništa. To je ujedno i najstariji međunarodni sporazum sklopljen isključivo radi zaštite ekosustava te jedina međunarodna konvencija čija misija adresira točno određeni tip ekosustava.  

Misija ove konvencije je „očuvanje i mudro korištenje svih vlažnih staništa kroz aktivnosti na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini, putem međunarodne suradnje, kao doprinos postizanju održivoga razvoja diljem svijeta".
Sukladno ovoj konvenciji, vlažna staništa uključuju: močvarna zemljišta, ritove, tresetišta i vode, prirodne ili umjetne, stalne ili privremene, sa stajaćom ili tekućom vodom, slatkom ili slanom, uključujući područja morske vode čija dubina za vrijeme oseke ne premašuje šest metara.

Svaka ugovorna strana mora odrediti barem jedno područje koje će biti uključeno na Popis močvara od međunarodne važnosti.

Na Ramsarskom popisu nalaze se Park prirode Kopački rit, Park prirode Lonjsko polje, Delta Neretve, Ribnjaci Crna mlaka i Park prirode Vransko jezero.

Literatura:
Ramsarska konvencija (2021)
Međunarodni ugovori (Narodne novine br. 12/93)
Međunarodni ugovori i drugi sporazumi (Službeni list SFRJ br.  9/77)
Groom, M. J., Gary K. Meffe, G.K., and Carroll, C.R. (2006): Principles of Conservation Biology, 3rd ed. Sunderland, Massachusetts: Sinauer Associates, Inc.
Gurushwamy, Lakshman D. (2003):International Environmental Law in a Nutshell, 2nd ed, Thomson West.
 

Europska mreža geoparkova (EGN) osnovana je 2000. godine s ciljem zaštite georaznolikosti, promocije geobaštine i poticaja održivog razvoja kroz geoturizam. Svrha ujedinjenja u mrežu geoparkova je ujedinjavanje područja koja dijele zajedničke ciljeve i na aktivan način rade kako bi ih postigli. Osnivači EGN-a bila su četiri europska parka: The Reserve Geologique de Haute - Provence (Francuska), The Petrified Forest of Lesvos (Grčka), Geopark Gerolstein/Vulkaneifel (Njemačka) i Maestrazgo Cultural Park (Španjolska). Danas ova mreža broji 81 parkova iz 26 zemlje Europe. Europska mreža geoparkova je 2001. godine potpisala sporazum s Odjelom za znanosti o Zemlji pri UNESCO-u. Kada je 2004. godine UNESCO osnovao Svjetsku mrežu geoparkova (GGN) EGN je i službeno postao dio te mreže.  Na plenarnoj sjednici 38. Generalne skupštine UNESCO koja se održala 17. studenog 2015. godine u Parizu, uspostavljen je novi Međunarodni program za geoznanosti i geoparkova, odnosno UNESCO svjetski geoparkovi.

Od osnutka pa do danas u UNESCO Svjetsku mrežu geoparkova uključena su 177 geoparka iz 46 zemlje svijeta (popis članica UNESCO Global Geoparks).

Da bi neko područje zadovoljilo kriterije za ulazak u mrežu geoparkova u prvom redu mora imati geološki ili geomorfološki zanimljiva područja interesantna široj javnosti. Ta područja moraju biti znanstveno vrijedna, rijetka, edukativno važna i estetski zanimljiva. Osim geoloških i geomorfoloških značajki bitna je i bioraznolikost te arheološke, povijesne i kulturne vrijednosti područja koje se kandidira. Geopark u suradnji s lokalnom zajednicom kroz geoturizam afirmira svoje geološko, povijesno i kulturno nasljeđe.

Za kandidaturu je potrebno ispuniti aplikacijski elaborat te popuniti evaluacijski dosje, dobiti potporu Nacionalnog povjerenstva za svjetske geoparkove UNESCO-a i potporu Međunarodne unije geoloških znanosti (IUGS) o geološkoj vrijednosti područja.

Svi geoparkovi osim na lokalnom planu moraju biti aktivni i u zajednici geoparkova, surađivati na zajedničkim projektima i razmjeni ideja za poboljšanje promocije njihovih aktivnosti.

Područja koja postanu članovi Europske i Svjetske mreže parkova taj status dobivaju na četiri godine nakon čega se ponovno vrednuju aktivnosti i rad geoparka.
   
Na UNESCO-vom popisu  svjetskih geoparkova nalaze se Geopark Papuk (od 2007. god.) i Geopark Viški arhipelag (od 2019. god.).
                         
Literatura:
European Geoparks (2021)
Global Geopark Network (2021)
UNESCO Global Geoparks (2021)
Zouros, N. (ed) ( XXXX): European geoparks - Earth Heritage Protection and Sustainable Local Development - UNESCO