Staništa i ekosustavi

Zahvaljujući svojem geografskom položaju, geologiji i klimi Republika Hrvatska obiluje velikim brojem raznolikih stanišnih tipova i ekosustava. U Nacionalnoj klasifikaciji staništa dosad je opisano više od 900 prirodnih i doprirodnih stanišnih tipova, raspoređenih u 11 osnovnih kategorija. Ovaj popis obuhvaća stanišne tipove kopnenih, morskih, slatkovodnih, špiljskih, pa čak i antropogenih ekosustava, od kojih su neki sićušni i rijetki (prisutni samo na jednom ili nekoliko lokaliteta), a neki pokrivaju goleme homogene površine. Temeljni zahtjev za očuvanje bioraznolikosti je očuvanje ekosustava i prirodnih staništa in-situ te održavanje i obnavljanje populacije vrsta sposobnih za opstanak u njihovom prirodnom okruženju (Konvencija o biološkoj raznolikosti potpisana na Konferenciji Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju, 1992. u Rio de Janeiru), pa stoga ne čudi da Republika Hrvatska, zemlja bogata raznolikim stanišnim tipovima prednjači u bioraznolikosti Europe.

Pojam stanište predstavlja područje na kojem neki organizam živi, a ekosustav je širi pojam koji opisuje kompleks živih organizama i neživog okoliša koji međusobno djeluju kao funkcionalna jedinica. Ipak, ovo su tek definicije, a ono što ne smijemo zaboraviti kad razmišljamo o živim organizmima jest da pojedinom živom biću očuvanje specifičnog ekosustava ili staništa u kojem boravi znači jedinu nadu za prirodni opstanak.

U posljednje vrijeme se uz temu bioraznolikost i zaštita prirode sve češće veže i pojam vrednovanje usluga ekosustava. Ovaj termin razvio se iz želje da se naglasi kako očuvanje bioraznolikosti ne proizlazi samo iz čovjekove težnje da zaštiti živi svijet koji ga okružuje, nego i iz osobne potrebe da, održivim korištenjem okoliša, što duže i kvalitetnije u prirodi i uslugama koje ona čovjeku pruža može uživati. Vrednovanjem usluga ekosustava pokušava se skrenuti pažnja koliko su prirodni ekosustavi čovjeku vrijedni i neophodni.