Morske kornjače su migratorne vrste gmazova koje nastanjuju morski okoliš i većinu svog vremena provode pod vodom. Zbog svojih metaboličkih adaptacija i fizioloških mehanizama imaju sposobnost vršiti dugačka putovanja te dugo boraviti pod vodom, a način održavanja odgovarajuće ravnoteže koncentracije vode i soli u njihovim tjelesnim tekućinama i dalje je predmet velikog zanimanja znanstvenika. Zimi ulaze u stanje letargije, odnosno u stanje slično zimskom snu. U to vrijeme miruju na muljevitom morskom dnu i u rijetkim periodima izlaze na površinu kako bi udahnule zrak. Morske kornjače su, kao i svi ostali gmazovi, ektotermni organizmi što znači da ne mogu same regulirati svoju tjelesnu temperaturu poput ljudi, već ona ovisi o vanjskim uvjetima.
U Jadranskom moru zabilježene su tri vrste morskih kornjača: glavata želva (Caretta caretta), zelena želva (Chelonia mydas) i sedmopruga usminjača (Dermochelys coriacea). Glavata želva je najbrojnija vrsta morskih kornjača u Jadranskom moru i može se pronaći u velikom broju. Jadransko more smatra se jednim od najvažnijih područja za prehranu ove vrste u Sredozemnom moru, a jedinke potječu iz grčke natalne populacije.
Morske kornjače danas su jedna od najugroženijih skupina morskih organizama. Glavni razlog ugroženosti morskih kornjača u Jadranu predstavlja interakcija s ribarstvom (slučajni ulov), sudari s brodovima te onečišćenje. Sve tri vrste morskih kornjača su u Hrvatskoj strogo zaštićene, a osim nacionalnog zakonodavstava zaštićeni su i EU propisima te nizom međunarodnih sporazuma, kojih je Republika Hrvatska stranka.
Glavata želva (Caretta caretta)
Glavata želva spada u porodicu želvi (Cheloniidae), čija je glavna karakteristika tvrdi keratinizirani oklop, koji se sastoji od okoštanih ploča (skuta). Glavna karakteristika glavate želve je velika glava s jakom čeljusti, po kojoj je i dobila ime. Može narasti do 90 cm, i težiti do 113 kg. Leđni oklop (karapaks) je smeđe ili crvenkasto-smeđe boje. Razlikuje se od drugih vrsta po broju pločica na glavi i ploča na karapaksu. Naime, na glavi ima 2 para pločica (između očiju) i 5 rebrenih ploča na karapaksu. Za razliku od zelene želve koja ima po jednu pandžu na svakoj peraji, glavata želva ima dvije pandže na svakoj peraji. Glavata želva je razvila jake čvrste čeljusti prilagođene lomljenju tvrdih ljuštura puževa, školjkaša, rakova, ježinaca.
Najveća gnjezdišta ove vrste u Sredozemlju su na grčkoj, turskoj i ciparskoj obali. Jadransko more, zajedno sa zaljevom Gabes u Tunisu, jedno je od dva najveća, a ujedno i ključna neritička staništa za glavatu želvu u Sredozemlju, posebice za grčku reproduktivnu populaciju. Sjeverni i srednji Jadran predstavljaju važna pridnena staništa ishrane, dok noviji podaci ukazuju i na značaj istočnih voda srednjeg Jadrana kao staništa zimovanja sredozemne populacije. U Hrvatskoj do sada nije potvrđeno gniježđenje glavate želve i postojanje njenih reproduktivnih staništa.
Zelena želva (Chelonia mydas)
Zelena želva je najveća morska kornjača iz porodice želvi (Cheloniidae). Odrasla jedinka ima oklop dužine i do 150 cm, a može težiti i do 317 kg. Jedina je morska kornjača koja se hrani isključivo morskim cvjetnicama i algama čiji klorofil daje njenom tijelu maslinasto-zeleno ili sivosmeđe obojenje. Tijekom odrastanja, male zelene želve se hrane meduzama i glavonošcima, a biljojedi postaju tek u neritičkoj fazi života. Ima zupčastu čeljust koja joj omogućava lako kidanje morskih cvjetnica i alga. Od drugih vrsta se razlikuje po broju pločica na glavi i ploča na karapaksu. Na glavi ima i par pločica (između očiju) i 4 rebrene ploče na karapaksu. Ima po jednu pandžu na svakoj peraji.
Zelene želva je cirkumglobalna vrsta koja naseljava tropska i sub
tropska područja. U Sredozemlju, glavna gnjezdilišta zelene želve nalaze se na obalama Turske, Cipra i Sirije. Smatra se da su afrički kontinentalni šelf koji obuhvaća akvatorij Izraela, Egipta i Libije te područje oko Cipra važna neritička staništa za ishranu i zimovalište odraslih jedinki. Nedovoljno je podataka o rasprostranjenosti zelene želve u morskim staništima Sredozemnog mora. Postoje indicije da u južnom dijelu Jadranskog mora također postoje staništa koja bi mogla biti pogodna za rast i razvoj mladih jedinki.
Sedmopruga usminjača (Dermochelys coriacea)
Sedmopruga usminjača je jedina živuća vrsta iz porodice usminjača (Dermochelyidae). Od ostalih morskih kornjača se razlikuje po svom oklopu koji se sastoji od tankog sloja kože koji je pojačan malim koštanim pločicama. Oklop joj je tamne boje sa svijetlim točkicama te ima sedam izraženih pruga po kojima je vrsta i dobila ime. Sedmopruga usminjača je najveća od svih morskih kornjača, s dužinom oklopa preko 2 m i težinom do 900 kg. Može roniti i do 1200 m dubine. Osim u plućima, sedmopruga usminjača može poput sisavaca skladištiti kisik i u tkivu i krvi i koristiti ga tijekom zarona.
Kako bi se zaštitila od hladnoće, ima debeli sloj masnog tkiva koji joj služi kao izolator. Ima najveću rasprostranjenost od svih gmazova i vrsta je koja nastanjuje morski okoliš u cijelom svijetu. S izuzetkom reproduktivne sezone, ova vrsta provodi cijeli život na otvorenom moru oceana gdje se hrani pelagičkim beskralješnjacima. Jedinke sedmopruge usminjače koje redovito ulaze u Sredozemno more potječu iz Atlantskih populacija, a većina opažanja zabilježena su uz obalu južne Italije. U Jadranskom moru je zabilježena u malom broju.
- Povezani članci
- Slike/galerija
- Dokumenti