Morski psi i ostale hrskavične ribe

Smatra se da su se prvi morski psi pojavili prije otprilike 400 milijuna godina, što ih evolucijski čini jednom od najstarijih skupina kralješnjaka na zemlji. Žive u svim morima i oceanima nastanjujući obalne vode, velike dubine, a neke vrste su čak zabilježene i u slatkim vodama.

• Iako je hrskavični kostur primitivno obilježje kralješnjaka, hrskavica je zbog svog sastava puno lakša od kostiju pa stoga morski psi, kao i ostale hrskavične ribe zahtijevaju manje energije prilikom plivanja.
• Kako nemaju plivajući mjehur, koji ribama služi za održavanje neutralne plovnosti, morski psi moraju neprestano biti u pokretu kako bi se održali u vodenom stupcu. U tome im, osim hrskavičnog kostura, pomaže i velika jetra sastavljena od masti i ugljikohidrata koja im daje potrebnu dodatnu plovnost, pogotovo kod velikih morskih pasa.
• Morski pas kučak (Isurus oxyrinchus) smatra se najbržim morskim psom. 
• Morski psi, poput ostalih riba dišu škrgama. Imaju 5-7 pari škržnih otvora koji nemaju škržne poklopce. U Jadranu jedino morski pas glavonja (Hexanchus griseus) ima 6 pari škržnih otvora, a morski pas volonja (Heptranchias perlo) 7 pari škržnih otvora. Svi ostali morski psi zabilježeni u Jadranu imaju po 5 pari škržnih otvora.
• Sva osjetila morskih pasa (vid, sluh, njuh, okus i dodir) su iznimno razvijena. Osim navedenih osnovnih osjetila, morski psi imaju razvijene mehanoreceptore i elektroreceptore, osjetilne stanice raspoređene po cijelom tijelu. Pomoću mehanoreceptora morski psi osjećaju i najmanje vibracije, a pomoću elektroreceptora registriraju promjenu elektriciteta u morskom ekosustavu.
• Morski psi se razmnožavaju na tri načina: rađanjem živih mladunaca (viviparno), leženjem jaja koja pomoću tankih niti pričvrste za podlogu (oviparno) te na način da se mladi morski psi razvijaju iz jaja, ali u tijelu majke te iz njenog tijela izlaze kao živorodni (ovoviviparno).
• Većina morskih pasa su mesojedi, no neke se vrste, poput psine goleme hrane samo planktonom i sitnijom ribom.

U Sredozemnom moru nalazimo 76 zavičajnih vrsta hrskavičnjača, a u Jadranskom moru ih je zabilježeno 53. U Hrvatskoj je zabilježeno oko tridesetak vrsta morskih pasa, od kojih neke vrste u Jadranu stalno obitavaju, a neke u njega samo povremeno zalaze. Od velikih vrsta morskih pasa, u Jadranu je zabilježeno 6 vrsta: psina golema (Cetorhinus maximus), velika bijela psina (Carcharodon carcharias), pas lisica (Alopias vulpinus), pas glavonja (Hexanchus griseus), kučak (Isurus oxyrinchus) i psina zmijozuba petošiljka (Odontaspis ferox). Jedan od najmanjih morskih pasa zabilježenih u Jadranskom moru je kostelj crnac (Etmopterus spinax) koji maksimalno naraste do 60 cm, dok je najveći zabilježeni morski pas u Jadranu psina golema koja može narasti i do 12 m.

Cijela skupina hrskavičnih riba uključujući morske pse najugroženija je skupina morskih riba u Sredozemlju. Prema Međunarodnoj uniji za očuvanje prirode (IUCN) 40%, odnosno 31 vrsta je klasificirana kao ugrožena (CR, EN ili VU), od čega je 14 kritično ugroženih vrsta.  Prema Crvenoj knjizi morskih riba Hrvatske koja je izrađena prema IUCN-ovim smjernicama, u Jadranskom moru je 16 vrsta hrskavičnjača pred izumiranjem, od ukupno 53 vrste koje su zabilježene u Jadranu, a njih 23 su strogo zaštićene Zakonom o zaštiti prirode (NN 80/13, 15/18, 14/19, 127/19).

Glavni razlozi ugroženosti hrskavičnih riba u Jadranu su intenzivni pridneni ribolov različitim priobalnim alatima (obalnom koćom, pridnenim parangalom, različitim mrežama stajaćicama i sitnim udičarskim alatima), bilo kao ciljana vrsta ili kao slučajna lovina. Njihovi biološki čimbenici kao što su mala reprodukcijska moć, relativno mala gustoća populacije, spori rast, ograničena rasprostranjenost u Jadranu čine ih dodatno osjetljivima na povećani ribolovni napor. Od ostalih razloga ugroženosti ističu se degradacija ili gubitak staništa zbog ribolova, onečišćenje mora, uznemiravanje te bioakumulacija toksičnih tvari. Većina morskih pasa, te neki sklatovi i raže vršni su predatori i kao takvi imaju važnu trofičku ulogu u morskom ekosustavu. Direktni negativni utjecaji poput nekontroliranog ribolova, zagađenja i degradacije staništa mogu rezultirati promjenama u brojnosti i strukturi populacije, biološkim karakteristikama, a u najgorem slučaju mogu dovesti i do izumiranja vrste. Jedan od najvažnijih indirektnih utjecaja na hrskavične ribe su promjene u odnosu plijen-predator jer nekontrolirani ribolovni napor može dovesti do eliminacije većih vrsta iz ekosustava. Zbog svojih bioloških karakteristika, u ribarstvenoj biologiji hrskavičnjače služe kao indikator (pokazatelj) stanja naselja. Brojnost hrskavičnjača u Jadranu pokazuje izraziti negativan trend u razdoblju od 1996. - 2008. godine. U tom razdoblju, kako uz istočnu, tako i uz zapadnu obalu Jadranskog mora vidljivo je smanjenje udjela hrskavičnjača u ukupnoj masi riba. Ovo je direktan pokazatelj kako su hrskavičnjače izložene velikom ribolovnom naporu čija razina prelazi mogućnosti prirodne repopulacije. Ako većinom zaštićene pojedine se vrste morskih pasa još uvijek love i to najviše parangalima, plutajućim mrežama i plivaricama. Najveći ulov zabilježen je u zapadnom Indijskom oceanu, zapadnom centralnom Pacifiku te sjeveroistočnom Atlantiku. Pretpostavka je da se u svijetu godišnje ulovi oko 100 milijuna jedinki morskih pasa. Ovaj broj uključuje i desetke milijuna morskih pasa koji se love samo zbog njihovih leđnih peraja pri čemu se peraje odsijecaju a ostatak tijela životinje se uglavnom baca nazad u more te desetke milijuna jedinki stradalih slučajnim ulovom. Međutim stvarni ulov je ipak teško odrediti jer se često ne prijavljuje, a ponekad je i  identifikacija vrsta netočna.