Sivi vuk (Canis lupus)

Sivi vuk je najveći pripadnik porodice pasa. Najveći vukovi žive na sjeveru (prosječna masa = 41 kg - Aljaska, Northwest Teritory, Mech, 1970.), dok su predstavnici južnijih populacija (Indija, Pakistan, Afganistan) upola manji (Kumar, 1998.). Prosječna je masa odrasloga vuka s područja Hrvatske 31 kg (Kusak, neobjavljeno). Od vrha nosa do vrha repa dugački su prosječno 170 cm (rep = 42 cm), a prosječna im je visina u grebenu 70 cm. Boja vučjega krzna ovisi o udjelu crnih, sivih i smeđih pokrovnih dlaka.

U Hrvatskoj mu je boja krzna uvijek siva; leđa i rep su tamnosive boje koja prema trbuhu i nogama prelazi u svijetlosivu. Na prednjoj strani podlaktice najčešće ima tamnu prugu, iako su pronađeni i primjerci bez nje (Kusak, neobjavljeno). U različitim dijelovima svijeta žive vukovi kojima boja varira, u rasponu od bijele, preko svijetlosmeđe, crvenkaste, do sive i crne (Mech, 1970.).

Građom tijela vuk je prilagođen trčanju, a naročito dugotrajnom kasu. Grudni mu je koš uzak, laktovi uvučeni prema unutra, a šape okrenute prema van. To omogućava da se prednja i stražnja noga jedne strane kreće u istoj ravnini. Ima četiri prsta na stražnjim, a pet na prednjim nogama, s time da na prvi prst prednje noge (palac, unutrašnja strana noge) ne staje. Noge su mu relativno duže nego u drugih pripadnika porodice pasa (Young, 1944.), što pridonosi brzom kretanju na relativno velike udaljenosti.

Vuk se hrani gotovo isključivo mesom, kostima i drugim dijelovima tijela životinja koje lovi, pa mu je i glava građena tako da omogućava hvatanje i jedenje plijena. Glava vuka je izdužena prema naprijed, duga prosječno 25, a široka 14 cm. Volumen mozga je od 150 do 170 cm3, što je najmanje 30 cm3 više nego u većine pasa. Masivne čeljusti daju osnovu za koju su pričvršćeni snažni žvačni mišići i 42 specijalizirana zuba. Zubna formula je I:3/3, C:1/1, P:4/4, M:2/3.Očnjaci su najveći, a služe za hvatanje i ubijanje plijena. U odrasloga je vuka razmak između vrhova gornjih očnjaka prosječno 45 mm, a donjih 40 mm (Kusak, neobjavljeno). Za žvakanje i \"rezanje\" mesa i tetiva vuk se najviše koristi četvrtim gornjim predkutnjakom i prvim donjim kutnjakom, koji pri žvakanju djeluju kao škare, dok mu za lomljenje kostiju služe snažni kutnjaci. Sva osjetila, a naročito njuh i sluh, u vuka su odlično razvijena.

Da bi skupina uspješno provodila sve aktivnosti, u čoporu postoji relativno složena društvena struktura. Vučji čopor je hijerarhijski ustrojen: roditeljski par vukova drži dominantan položaj, a ostali pripadnici čopora međusobno grade odnose nadređenosti i podčinjenosti. Dominantan vuk ili vučica odlučuje kada će čopor ići u lov, gdje će biti brlog, a hijerarhijska struktura vidljiva je i pri hranjenju na plijenu: podčinjeni vukovi jedu nakon nadređenih.

Osim toga, jaka dominacija, osobito po ženskoj liniji, onemogućava parenje podčinjenih članova, bilo međusobno ili s jednim od dominantnih vukova. Tako samo jedna vučica u čoporu može imati mlade, što je jedan od mehanizama samoregulacije veličine populacije toga vršnog predatora. U isti je mah spriječeno i parenje u srodstvu. Nemogućnost parenja i nedostatak hrane tjera podčinjene vukove na napuštanje roditeljskoga čopora i njegova teritorija. To se najčešće događa u drugoj i trećoj godini života mladih vukova.

Da bi lovili veliki plijen, predatori moraju biti ili veliki gotovo kao i plijen (primjer su zvijeri porodice mačaka), ili mogu biti i manji pa loviti u skupini (vukovi, afrički divlji psi), što je i razlog njihova evolucijskog uspjeha. Osim što mogu uhvatiti veći plijen, zato što su u skupini, mogu veliki plijen odmah i pojesti, potpuno ga iskoristiti. Skupina u kojoj žive vukovi zove se čopor. Jezgru čopora čini jedan reproduktivni par vukova, a svi ostali pripadnici čopora, štenad i njihova starija braća, potomci su toga para roditelja. Vukovi u čoporu putuju, love, hrane se i odmaraju, to jest zajedno su cijele godine.

Vučica se tjera jednom u godini, u razdoblju kraj siječnja - travanj, u sjevernijim predjelima kasnije, u južnijima ranije. Tjeranje traje tri tjedna, a samo parenje događa se u trećem tjednu. Skotnost traje 63 dana, a vučići se rađaju u brlogu koji je vučica prije iskopala.

Ako se brlog ne uznemirava, vukovi se njime koriste i više godina uzastopno. U leglu je najčešće 4 - 7 mladih, koji su slijepi i gluhi do 11. - 15. dana života, a sišu do dobi od šest do osam mjeseci kada postupno prelaze na hranu koju im donose svi drugi članovi čopora.

Mjesto na kojemu se nalaze vučići tijekom odrastanja i na koje se odrasli vukovi iz čopora svaki dan vraćaju zove se okupljalište. Štenad može tijekom ljeta biti i više puta premještena s jednog okupljališta na drugo. Do prve zime vučići već postižu veličinu odrasloga vuka i tada počinju putovati s čoporom. Spolnu zrelost postižu u dobi od 22 mjeseca, nakon čega mogu i napustiti svoj čopor (Mech, 1970.; Garms. i Borm, 1981.).

U potrazi za novim staništem i partnerom, vukovi odlaze u njima nepoznate predjele, što se naziva disperzija. Vukovi su izrazito teritorijalni; prostor na kojemu žive obilježavaju urinom, izmetom, grebanjem po tlu i zavijanjem. Braneći životni prostor od drugih vukova, osiguravaju si plijen. Strani vuk može ući u teritorij čopora, no ako to čopor otkrije, gotovo redovito će ga ubiti, a katkad i pojesti. Isto se može dogoditi i psu ako uđe u teritorij vukova, jer i njega vjerojatno doživljavaju kao stranoga vuka.

Tako su u populacijama vukova koje nisu narušene djelovanjem čovjeka čak 65% do 70% ukupne smrtnosti vukova uzrokovali drugi vukovi. To je još jedan od mehanizama samoregulacije vučje populacije. Ako je vuk u disperziji uspio pronaći prostor bez stranih vukova a s dovoljno plijena, i ako je u isti prostor došao još najmanje jedan mladi vuk suprotnoga spola a da s njim nije u srodstvu, može nastati novi čopor. Pošto se približe, međusobno socijaliziraju, novi par vukova počne intenzivno obilježavati svoj novi prostor, iduće zime se pare, a u proljeće odgajaju prvo leglo (Mech, 1970.; Mech i sur., 1998.).

Sivi vuk povijesno je nastanjivao svako stanište sjeverne polutke (od oko 20 sjeverne zemljopisne širine pa do polarnih kapa) na kojemu je bilo velikih parnoprstaša (Mech, 1995.). Sivi vuk zauzima ekološku nišu predatora na velike sisavce sjeverne Zemljine polutke. Osim vuka, tu nišu još popunjavaju planinski lav (Felis concolor) u Sjevernoj Americi te tigar (Panthera tigris) i leopard (Panthera pardus) u Aziji, ali je vuk najvrjedniji predator jer postiže veću gustoću populacija i znatno širu rasprostranjenost (Mech, 1970.).

Vukovi u Hrvatskoj dio su veće populacije koja obitava na prostoru Dinarida.

Da su vukovi još prije stotinu godina nastanjivali cjelokupnu današnju površinu Republike Hrvatske pokazuje lovna statistika jer je 1894. u svakoj tadašnjoj županiji ubijen najmanje po jedan vuk.

 Početkom 1990-ih vukovi su obitavali samo u Gorskom kotaru i Lici, dok se vjerovalo da ih u Dalmaciji nema (Frković i Huber, 1992.). Nakon toga brojnost im je počela rasti i to najviše na račun širenja na nova područja, ali i povećanja gustoće na područjima gdje su cijelo vrijeme uspješno opstajali unatoč pokušajima sustavnog istrebljivanja.

 Godine 2001. vukovi su nastanjivali Gorski kotar, Liku i Dalmaciju, te se povremeno pojavljivali u peripanonskom prostoru, na južnim padinama Velebita, blizu Ravnih kotara, kod Kaštela, pa sve do Biokova (Kusak, 2002.). U razdoblju između 2001. i 2008. vukovi su se ustalili u području Banovine, te dijelu Karlovačke županije do Bosiljeva.

Prema podacima o rasprostranjenosti vuka, u Hrvatskoj je vuk prisutan na 18.213 km2, a povremeno se pojavljuje na još 6.072 km2. Rasprostranjenost populacije vuka u Hrvatskoj neznatno se mijenjala, a prostire se na području 9 županija: Sisačko-moslavačka, Karlovačka, Ličko-senjska, Primorsko-goranska, Istarska, Zadarska, Šibensko-kninska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska.

Promjene u veličini površina područja posljedica su dinamike u dinarskoj populaciji vukova, ali i boljeg poznavanja populacije vuka u Hrvatskoj. Dinamika dinarske populacije vukova ovisi i o pristupima upravljanju vukovima u svakoj od država koje dijele tu populaciju.

Detaljnije o stanju populacije vuka u Hrvatskoj možete naći u Izvješćima o stanju populacije vuka u Hrvatskoj.