Čovječja ribica (Proteus anguinus) je nedvojbeno jedinstvena vrsta koja nastanjuje krško područje u Hrvatskoj i kao takva predstavlja izuzetno prirodno bogatstvo. Ona je jedini pravi podzemni kralješnjak Dinarida i jedan od rijetkih na Svijetu u potpunosti prilagođen na špiljske uvjete. Također, čovječja ribica se nalazi na 19 mjestu liste Konzervacijskog programa EDGE koji je usmjeren prema zaštiti i očuvanju ugroženih vrsta jedinstvenih prema svojoj evoluciji, a koje predstavljaju nezamjenjiv dio svjetske prirodne baštine.
Zbog izrazito hladnog i siromašnog staništa u špiljama koje naseljava, ova vrsta vodozemca doživljava svoju spolnu zrelost još u stadiju ličinke, u kojem ostaje tijekom čitavog života (tzv. neotenija). To je vidljivo po izrazito crveno obojenim vanjskim škrgama koje su karakteristika ličinačkog stadija kod repatih vodozemaca. Budući da ne prolazi potpunu metamorfozu u odrasli stadij, kao većina ostalih vodozemaca, čovječja ribica cijeli život provede kao vodeni organizam.
Osnovna boja tijela je bijela s blagim primjesama žute i ružičaste te je zbog sličnosti s ljudskom kožom ova vrsta u svom nazivu dobila atribut "čovječja". Zbog života u stalnoj tami podzemlja oči su joj potpuno zakržljale i prekrivene kožom. Postoji samo jedna populacija čovječje ribice iz Bele krajine u Sloveniji gdje su sve jedinke tamno sivo obojene i nemaju zakržljale oči. Temeljem morfoloških i molekularnih analiza ta populacija je opisana kao posebna podvrsta Proteus anguinus parkelj Sket & Arntzen, 1994.
Vitkog je i izduženog tijela, dužine najčešće od 20 do 25 cm. Budući da vrlo rijetko napušta vodu noge su joj malene, zakržljale, dok joj je rep izrazito snažan i služi za kretanje kroz vodu.
Tijekom udvaranja mužjak privlači ženku otpuštanjem hormona u vodu i mašući repom ih usmjerava prema njenoj glavi. Mužjak na podlozi ostavlja nakupinu spermija koju ženka pokupi i dolazi do unutarnje oplodnje jaja. Ženka polaže do 70 oplođenih jaja ispod kamenja iz kojih se izliježe nova generacija ličinki. Hrani se špiljskim vodenim beskralješnjacima poput rakčića, puževa i kukaca, a bez hrane može preživjeti više od deset godina. Čovječja ribica je vodozemac s najduljim životnim vijekom te je sposobna doživjeti 60 godina života.
Čovječja ribica endem je podzemnih slatkovodnih staništa dinarskog krša i naseljava uski priobalni pojas od Slovenije do Crne Gore. U Hrvatskoj naseljava špilje i ponore krških polja na području od Istre do Dubrovnika.
Zakonom o zaštiti prirode (NN 80/13, 15/18, 14/19, 127/19) čovječja ribica je strogo zaštićena vrsta u Hrvatskoj, a na europskoj razini nalazi se na dodacima Direktive o zaštiti prirodnih staništa i divlje faune i flore Europske unije (92/43/EEZ) i to kao prioritetna vrsta.
Usprkos zaštiti na nacionalnoj i europskoj razini, ova vrta je sukladno zadnjoj procjeni ugroženosti vodozemaca i gmazova Hrvatske svrstana u kategoriju ugroženih vrsta (EN). Kao osnovni uzrok ugroženosti ističe se degradacija krških staništa koja je posljedica značajnog antropogenog utjecaja.