Dodatak I Direktive o staništima

Direktiva o staništima propisuje europske vrste (osim ptica koje su propisane Direktivnom o pticama) i stanišne tipove za koje su države članice obvezne odrediti posebna područja očuvanja (Special Areas of Conservation - SAC). Propisani stanišni tipovi, od interesa Europske unije, navedeni su u Dodatku I Direktive.

Prvi nacrt popisa stanišnih tipova Europe izrađen je još 1989. godine, prilikom pripreme Direktive. Ovaj se popis temeljio na hijerarhijskoj klasifikaciji europskih staništa razvijenoj kroz projekt CORINE biotopi, što je to vrijeme bila jedina klasifikacija na europskoj razini. Slijedio je niz rasprava s nacionalnim stručnjacima nakon kojih je, u svibnju 1992. godine, prva verzija Dodatka I bila objavljena u Službenom listu Europske unije (SL). Već ova verzija Dodatka I razlikovala se od početne CORINE klasifikacije, zbog čega je bilo potrebno izraditi dokument koji će prikazati poveznicu između staništa iz Dodatka I i onih iz CORINE klasifikacije. Kako bi staništa bila nedvosmisleno opisana, znanstvena radna grupa oformljena od strane Odbora za staništa (uspostavljen Direktivom) izrazila je u svibnju 1992. godine potrebu izrade priručnika za interpretaciju staništa s Dodatka I.

Prvi Priručnik za interpretaciju staništa Europske unije objavljen je 1995. godine, a njegov naziv EUR12 odnosi se na broj zemalja čiji su stanišni tipovi bili uključeni. Slijedile su nove verzije Priručnika i to: EUR15, EUR25, EUR27 i posljednji EUR28, izrađen povodom priključivanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. EUR28 Komisija je prihvatila 25. travnja 2013. godine i vrijedi do danas.

Dodatak I Direktive o staništima danas navodi 233 stanišna tipa, uključujući 71 prioritetno stanište (stanišni tipovi u opasnosti od nestanka, a koji su prirodno rasprostranjeni prvenstveno na području Europske unije).

Poveznica između staništa navedenih u Dodatku I Direktive o staništima, a detaljnije opisanih u Priručniku za interpretaciju staništa Europske unije EUR28, i Nacionalne klasifikacije staništa (NKS-a), kao službene klasifikacije staništa u Hrvatskoj, prikazana je u Prilogu III Pravilnika o popisu stanišnih tipova, karti staništa te ugroženim i rijetkim stanišnim tipovima (NN 88/14). Ista staništa detaljnije su prikazana u Priručnicima za interpretaciju stanišnih tipova u Hrvatskoj (Priručnik za određivanje kopnenih staništa, Priručnik za određivanje podzemnih staništa, Priručnik za određivanje morskih staništa i Staništa - Priručnik za inventarizaciju i praćenje stanja), koji uskoro trebaju biti revidirani budući su neki stanišni tipovi drugačije interpretirani nego u Pravilniku o popisu stanišnih tipova, karti staništa te ugroženim i rijetkim stanišnim tipovima (NN 88/14).

Koncept staništa korišten prilikom izrade Dodatka I Direktive drugačiji je od onog korištenog u NKS-u

Prilikom definiranja europskih staništa, sukladno veličini područja koje je trebalo pokriti, staništa su opisivana sa šireg aspekta nego je to uobičajeno prilikom proučavanja vegetacije. Ovim pristupom stanište predstavlja jedinstvenu jedinicu ekološkog sustava, jedinstvenu cjelinu u prirodi, koja se definira kroz kombinaciju ekoloških i fitocenoloških kriterija. Pojednostavljeno bi se moglo reći da stanište ovdje obuhvaća više vrsta zajednica koje naseljavaju određene biljke i životinje. Nacionalna klasifikacija staništa (NKS), s druge strane, pokušava staništa odrediti (koliko god je to moguće) prema vegetaciji, dakle fitocenološki, poštujući načela ciriško-monpelješke škole Braun-Blanqueta.

Razlike između fitocenologije i staništa opisanih u Dodatku I Direktive može se objasniti na primjeru stanišnog tipa prema Direktivi nazvanom Prirodne eutrofne vode s vegetacijom Hydrocharition ili Magnopotamion.

Ovaj stanišni tip obuhvaća jezera i bare s pretežno prljavo-sivom do plavozelenom vodom sa slobodno plivajućim biljkama sveze Hydrocharition ili velikih mrijesnjaka (Magnopotamion). Stanišni tip je u ovom slučaju određen dubinom vode, pH vode i intenzitetom svjetlosti koja dopire kroz površinu koja je više ili manje pokrivena vegetacijom (tj. plutajućim listovima). Možemo stoga reći da je stanište opisano ekološkim uvjetima koji su slični u svezama Hydrocharition i Magnopotamion. Fitocenološki gledano, ovakve vodene površine mogu naseljavati bitno drugačije biljne zajednice koje se međusobno dijele već na razini razreda. Iz tog razloga navedeni europski stanišni tip prema NKS-u obuhvaća pojedine asocijacije iz čak dva različita razreda (razred Lemnetea de Bolós et Masclans 1955 i razred Potametea Klika u Klika & Novák 1941) i pet sveza (sveza Lemnion minoris de Bolós et Masclans 1955, sveza Utricularion vulgaris Passatge 1964, sveza Hydrocharition morsus-ranae (Passarge 1964) Westhoff et den Held 1969, sveza Potamion Miljan 1933, sveza Ranunculion aquatilis Passarge 1964).

Drugi primjer je stanišni tip u Direktivi nazvan Hidrofilni rubovi visokih zeleni uz rijeke i šuma (Convolvulion sepii, Filipendulion, Senecion fluviatilis) koji obuhvaća vlažne i nitrofilne zajednice razvijene uzduž riječnih tokova i uz šumske rubove. Kao i u prethodnom primjeru, ovaj je stanišni tip opisan isključivo ekološkim pristupom i odnosi se na različite zeleni koje se razvijaju na vlažnim područjima. Fitocenološki obuhvaća sastojine prave končare (Filipendula ulmaria) koja se razvija na napuštenim košanicama iz razreda Molinio-Arrhenatheretea Tx. 1937, brdske i gorske zajednice visokih zeleni iz razreda Petasito-Chaerophylletalia Morariu 1967 (preciznije sveza Petasition officinalis Silinger 1933) i poluprirodne zajednice visokih zeleni razreda Epilobietea angustifolii Tx. et Preising ex von Rochow 1951 (syn. Galio-Urticetea Passarge ex Kopecký 1969)  (preciznije zajednica bodljastog sladića, As. Glycyrrhizetum echinatae Slavnić 1951).