Tri poznate vrste dinarskih špiljskih školjkaša jedini su slatkovodni podzemni školjkaši na svijetu. Sve tri su endemi Dinarida, sjeverni (Congeria jalzici) je rasprostranjen u Beloj Krajini u Sloveniji, sjevernom Velebitu i sjeverozapadnoj Lici, bosanski (C. mulaomerovici) u podzemlju sliva Sane i južni (C. kusceri) u podzemlju slivova Neretve i Trebišnjice u Hercegovini i južnoj Dalmaciji.
Školjkaši roda Congeria (više od 30 vrsta) su bili široko rasprostranjeni u moru Parathetys tijekom tercijara. Smatralo se da su svi su izumrli tijekom geološke prošlosti, sve dok 1934. godine slovenski malakolog Ljudevit Kuščer u izvoru Stinjevac kod Vrgorca nije pronašao ljušture nedavno umrlih jedinki. Kuščer je pretpostavio da postoji živa populacija roda Congeria, koja je uspjela preživjeti 5 milijuna godina u podzemlju. Prvu živu populaciju je pronašao Jože Štirn u ponoru Žira na Popovom polju u Hercegovini 1956. godine. Vrstu je znanstveno opisao slovenski malakolog Jože Bole 1962. godine kada joj je dao i latinsko ime Congeria kusceri. Tijekom sljedećih pedesetak godina istraživanja utvrđeno je svega 15 živih populacija duž 600 km dugog Dinarskog krša, od Slovenije do Hercegovine. Detaljnim taksonomskim i molekularnim istraživanjima utvrđeno je da se radi o tri vrste dinarskih špiljskih školjkaša, te su dvije nove opisane 2013. g. od strane Briana Mortona i Helene Bilandžije (C. jalzici i C. mulaomerovici).
Dinarski špiljski školjkaši su se potpuno prilagodili životu u podzemlju – depigmentirani su, a organi za vid su jako reducirani. Relativno su mali, duljina školjke doseže do 2 cm. Životni ciklus im je dugačak, i do 50 godina. Razdvojena su spola. Hrane se filtriranjem sitnih organskih čestica. Vole mirnije tokove podzemnih voda, slabo su pokretni, ali ipak je primijećeno da mogu mijenjati položaj. Budući da razina vode u podzemlju može jako varirati, primijećeno je da vrsta C. kusceri može dulje vremensko razdoblje (i do nekoliko mjeseci) preživjeti na suhom. Preživljavanje joj omogućuje visoka vlaga zraka u podzemlju, neophodna za disanje.
Podzemna staništa izuzetno su osjetljiva te su neka krška područja Hrvatske vrlo ugrožena. Glavni uzroci ugroženosti dinarskih špiljskih školjkaša su organska i anorganska zagađenja podzemnih voda. Najveću prijetnju predstavljaju različite hidrogeološke promjene, poput posljedica izgradnja hidroakumulacija. U Hrvatskoj se zbog malog broja lokaliteta, opadanja broja populacija i niza antropogenih promjena koje utječu na njezino stanište smatra kritično ugroženom vrstom (CR) prema Crvenoj knjizi špiljske faune Hrvatske iz 2009. godine. Prema kriterijima za procjenu ugroženosti vrsta na globalnoj razini, Međunarodna unija za očuvanje prirode (IUCN) je dinarskog špiljskog školjkaša svrstala u kategoriju osjetljive vrste (VU).
Prema Zakonu o zaštiti prirode (NN 80/13, 15/18, 14/19, 127/19) obje hrvatske vrste su strogo zaštićene divlje vrste. Na europskoj razini nalaze se na dodatcima Direktive o zaštiti prirodnih staništa i divlje faune i flore Europske unije.