Širokouhi mračnjak vrlo je prepoznatljiva vrsta šišmiša - kratke i vrlo široke uši okrenute su prema naprijed, a unutarnji bridovi ušiju spajaju se na sredini čela. Trokutasti tragus seže do polovice duljine uha (tragus je hrskavični nastavak prevučen kožom čija je funkcija vjerojatno precizno lociranje plijena, no način na koji se to odvija još nije poznat). Budući da su uši okrenute prema naprijed, a nosnice prema gore, ova vrsta svoje zvučne signale može ispuštati i kroz nos i kroz usta. Uši, njuška i krila su crno-smeđi ili sivo-smeđi, kao i krzno. Vrhovi dlake mogu biti bjelkasti ili žućkasti pa šišmiš može djelovati kao da je pokriven injem. Ovo je šišmiš srednje veličine: duljina tijela od vrha njuške do početka repa iznosi 4,5 do 6 cm, raspon krila može biti od 24,5 do 28 cm, a teži od 7 do 10 grama. Mužjaci su manji od ženki. Dokazano je da u prirodi šišmiši ove vrste mogu živjeti skoro 22 godine.
vrsta vezana uz šumska staništa
Autor: Daniela Hamidović
Vrsta je rasprostranjena na području središnje i južne Europe. Ova rijetka vrsta je vezana uz šumska staništa, a bitno je da su bogata raznim vrstama stabala, različite starosti i visina i obujma. Ljetna obitavališta ovih šišmiša mogu biti ispod labave kore stabala, u pukotinama stabala, kućicama za šišmiše, a rijetko iza drvenih obloga i prozorskih kapaka kuća. Zimi hiberniraju u šupljim stablima, a zadržavaju se i u podzemlju (spilje, tuneli, napušteni rudnici) u najhladnijim ulaznim dijelovima. U Hrvatskoj je manji broj primjeraka zabilježen tijekom hibernacije u spiljama, dok primjerice u spiljama Češke u koloniji može biti okupljeno i do 1000 životinja. Zimska i ljetna obitavališta udaljena su manje od 40 km. Najdalja zabilježena migracija iznosila je 290 km.
Ženke postaju spolno zrele u prvoj godini života. U porodiljske kolonije u stablima okuplja se manji broj ženki (10 do 20), a ženke mijenjaju velik broj takvih obitavališta vrlo često na dnevnoj bazi. U kućama se može okupiti veći broj ženki (do 100) koje tamo ostaju tijekom cijeloga razdoblja podizanja mladih, ali su takvi primjeri rijetki. Sredinom lipnja kote jedno, rjeđe dva mlada koji postaju samostalni za oko 6 tjedana. U svrhu očuvanja vrste potrebno je osigurati veći postotak zrelih, starih i suhih stabala.
Vrlo su okretni u letu, a plijen koji love iznad vrhova krošnji, uglavnom hvataju u zraku pomoću velike i široke repne letne opne. Širokouhi mračnjaci imaju iznimno malena usta i zube te zbog toga jedu mekani plijen poput noćnih leptira koji čine većinu prehrane. Iako su noćni leptiri kao obrambeni mehanizam razvili „uši" - timpanalne organe pomoću kojih mogu čuti ultrazvučne signale šišmiša - širokouhi mračnjaci imaju specifičan način eholokacije. Oni „šapuću", odnosno ispuštaju zvučne signale slabog intenziteta i tako se u letu prikradaju plijenu. Glasne zvučne signale ispuštaju za potrebe orijentacije. Ove zvukove mi ne možemo čuti jer se nalaze u ultrazvučnom području (oko 45 do 25 kHz), a način na koji se šišmiši pomoću zvukova i njihovih odjeka orijentiraju u prostoru i love naziva se eholokacija. Ova vrsta se pomoću posebnih ultrazvučnih detektora relativno lako raspoznaje.
Širokouhi mračnjak ugrožena je vrsta šišmiša. Na globalnom Crvenom popisu IUCN-a nalazi se u kategoriji gotovo ugrožene vrste (NT), na Europskom Crvenom popisu je u kategoriji osjetljive vrste (VU), dok se u Crvenoj knjizi sisavaca Republike Hrvatske nalazi u kategoriji nedovoljno poznate vrste (DD). Vrsta je također vrlo osjetljiva na uznemiravanje u spiljama tijekom hibernacije.