Veliki potkovnjak najveća je vrsta potkovnjaka, od pet vrsta potkovnjaka zabilježenih u Europi. Potkovnjaci nemaju tragus (za razliku od primjerice šišmiša porodice Vespertilionidae). Ime su dobili po složenoj kožastoj tvorevini oko nosa oblika potkove, a koja im služi u usmjeravanju visokofrekventnih zvučnih signala. Uši i krila su svijetlo sivosmeđi. Svilenkasta dlaka je na leđima smećkasta ili sivo smeđa u starijih životinja, dok je u mladih životinja siva. S trbušne strane dlaka je svjetlija, sivobijela do žućkasto bijela. Relativno kratka i široka krila omogućuju okretan let u vegetaciji. Ženke su veće od mužjaka, a spolno zrele ženke razvijaju dodatni par nefunkcionalnih bradavica koje služe za prihvaćanje mladunca (tzv. lažne sise). Ovi šišmiši imaju duljinu tijela od vrha njuške do početka repa od oko 5,7 do 7,1 cm, raspon krila od 35 do 40 cm, a teže od 18 do 24 g. Najdulji zabilježeni životni vijek u prirodi iznosi 30 godina.
Autor: D. Hamidović
Vrsta je široko rasprostranjena: od Velike Britanije do Japana, u južnoj i sjeverozapadnoj Africi, te na području južne i srednje Europe. Zabilježena je na gotovo čitavom teritoriju Hrvatske. Porodiljske kolonije (do 1000 jedinki) ove vrste su na jugu vezane uz toplije spilje dok su na sjevernijim (hladnijim) područjima više vezane uz napuštene ljudske nastambe. Ženke postaju spolno zrele u dobi od 2 do 4 godine, a kote jedno mlado u lipnju ili srpnju koje nakon 7 do 8 tjedana postaje samostalno. Ženke okupljene u porodiljske kolonije tijekom noćnog lova ostavljaju mlade u tzv. „dječjim vrtićima". Parenje se odvija u jesen, ali može i tijekom zime i u proljeće.
Za vrijeme hibernacije vezani su uz špilje, ali i napuštene rudnike, tunele i slične objekte najčešće pri temperaturama od oko 6 do 8°C, a u kolonijama može biti do 500 jedinki. Dok hiberniraju često se potpuno omataju letnicom poput plašta. Zimska i ljetna obitavališta udaljena su od nekoliko kilometara, u prosjeku 30 do 50 km, a u Francuskoj je zabilježena najdalja migracija od 500 km.
Ovise o mozaiku raznolikih staništa koji su sa skloništem šišmiša, kao i međusobno, linijski povezani drvoredima, živicama, šumarcima, a uključuju šume, pašnjake, voćnjake, parkove. Životinje na ispaši osiguravaju svojim izmetom razvoj balegara kojima se ova vrsta hrani. Lovi također i noćne leptire, kornjaše, dvokrilce i opnokrilce. Plijen lovi u zraku i to pomoću krila (sakuplja ga kao mrežom). Pri lovu leti sporo i to ili nisko iznad livada i pašnjaka ili vrlo blizu krošanja budući da ispušta visokofrekventne signale (od oko 80 kHz) koji kratko putuju („vidi" ušima na udaljenosti do 10 metara). Zanimljivo je i da „lovi s grane" skenirajući zvukom okoliš, pa kad detektira plijen polijeće i hvata ga. Na taj način i čuva energiju. Veći plijen često odnosi na jedno mjesto na kojem ga jede, pa se ispod takvih mjesta na tlu često mogu naći ostaci kukaca, poput krila noćnih leptira.
Na globalnom Crvenom popisu IUCN-a veliki potkovnjak nalazi se u kategoriji najmanje zabrinjavajuće vrste (LC), a na Europskom Crvenom popisu i u Crvenoj knjizi sisavaca Republike Hrvatske je u kategoriji gotovo ugrožene vrste (NT).