Tradicija prepoznavanja vrijednosti i potrebe zaštite geobaštine u Hrvatskoj duga je više od 100 godina. Davne 1900. godine donesen je prvi Zakon o pećinama o čemu svjedoči članak prof. dr. sc. Miroslava Hirza u časopisu Zaštita prirode iz 1939 godine. Njezina zakonska zaštita započinje 1948. godine kada su Rupnica i Hušnjakovo, proglašeni zaštićenim prirodnim rijetkostima zbog svojih geoloških, odnosno paleontoloških vrijednosti.
Tek Zakonom o zaštiti prirode iz 2003. godine geološka baština i geološka raznolikost postaju ravnopravni dio prirode. Strategijom i akcijskim planom zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti Republike Hrvatske iz 2008. godine (NN 143/08), počelo se više pažnje posvećivati zaštiti georaznolikosti tj. geobaštine. U toj Strategiji jedan od strateških ciljeva bio je očuvanje georaznolikost, odnosno geotopa kao jednog od preduvjeta očuvanja biološke i krajobrazne raznolikosti te očuvanje neobnovljive geomorfološke i geološke baštine RH „in situ" i „ex situ".
Prema Upisniku zaštićenih područja Ministarstva zaštite okoliša i energetike danas su u Hrvatskoj zaštićena 53 geolokaliteta isključivo zbog vrijedne geobaštine. Zaštićeni su u kategorijama posebnog rezervata (paleontološkog i geografsko-botaničkog), spomenika prirode (geološkog, paleontološkog, geološko-paleontološkog, geomorfološkog, geološko-geografskog i hidrološkog) te zaštićenog minerala (Kamene kugle iz Općine Pojezerje).
Prema kategoriji zaštite najviše ih je zaštićeno u kategoriji spomenik prirode – geomorfološki (35), zatim slijede spomenik prirode – geološki (7), spomenik prirode – paleontološki (3), spomenik prirode – hidrološki (2), spomenik prirode – geološko-geografski (2), posebni rezervati – geografsko-botanički (1), posebni rezervat – paleonotološki (1), spomenik prirode- paleontološki (1) te zaštićeni mineral (1).
Geobaština se nalazi i unutar većih zaštićenih područja kao što su strogi rezervati (Hajdučki i Rožanski kukovi, Bijele i Samarske stijene), nacionalni parkovi (Plitvička jezera, Sjeverni Velebit i Paklenica), parkovi prirode (Papuk, Velebit, Učka i Telašćica), regionalni parkovi (Moslavačka gora) i značajni krajobrazi (Zavratnica, Vražji prolaz i Zeleni vir, Uvala Stiniva, Baraćeve špilje i dr.).
Najintezivnije razdoblje zakonske zaštite bilo je između 1961. i 1970. godine kada su 33 speleološka objekta proglašena geomorfološkim spomenicima prirode. Dulja razdoblja stagnacije bila su između 1950. i 1958., 1986.i 1994. te 1998. i 2017.
Nakon dugih 19 godina Županijska skupština Vukovarsko-srijemske županije proglasila je „Gorjanovićev praporni profil u Vukovaru“ geološkim spomenikom prirode čime je postao 52 zaštićeni geolokalitet.
Literatura:
Zwicker, G., Žeger Pleše, I., Zupan, I.(2008): Zaštićena geobaština Republike Hrvatske, Državni zavod za zaštitu prirode, Zagreb
Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, Uprava za zaštitu prirode (2017): Upisnik zaštićenih područja
Hrvatski Sabor (2017): Strategija i akcijski plan zaštite prirode Republike Hrvatske za razdoblje od 2017 do 2025 (NN 72/17)
Hirz, M. (1938): O današnjim radovima na zaštiti prirode i prirodnih spomenika u Hrvatskoj i Slavoniji, Zaštita prirode, Glasnik Povjerenstva za zaštitu prirode i očuvanje prirodnih spomenika pri Kraljevskoj banskoj upravi Savske Banovine, Zagreb, 15-20
- Povezani članci
- Slike/galerija
- Dokumenti