Raznolikost staništa

Prirodna staništa mogu zauzimati sasvim male površine! Na primjer, malena nakupina lišća morske cvjetnice izbačena na malenom pješčanom žalu, bogata je hranjivim tvarima i zadržava vlagu, pa predstavlja idealno stanište malenih izopodnih i amfipodnih račića (Talitrus saltator ili Orchestia gammarellus), puževa i drugih beskalješnjaka (na primjer kornjaš hitra Cicindela sp.). U potrazi za hranom tamo će se često naći i poneki ćurlin, poput vlastelice (Himantopus himantopus) ili morskog kulika (Charadrius alexandrinus) i uvećati raznolikost ovog malenog staništa.

Neka, pak, staništa prekrivaju ogromne površine kao npr. najrasprostranjenija i najvažnija šumska zajednica Dinarida, dinarska bukovo-jelova šuma, koja se u Hrvatskoj prostire na približno 130 000 ha, a najveće homogene površine na Velebitu i Plješevici prekrivaju i po 50 000 ha.

Druga specifičnost staništa je njegova postojanost koja je nekad duža, a nekada kraća. Tako na primjer, postoje amfibijska staništa na kojima se razvijaju sitne jednogodišnje biljke u razdoblju kada se jezera, lokve ili bare isušuju. Takvo područje veći je dio godine pokriveno vodom, a samo na kratki period godine ostaje na suhom, ali i dalje vlažnom tlu. Na ovakvim se staništima u kratkom periodu razvijaju neke vrlo rijetke vrste kao što je četverolisna raznorotka (Marsilea quadrifolia L.) čijeg je staništa sve manje zbog regulacije vodenih tokova, kojom se smanjuju površine prirodno poplavnih nizina.

Iako na kopnu pretpostavljamo da će se staništa razvijati na tlu, to nije uvijek slučaj! Poznato i zanimljivo stanište u Mediteranu su suhozidi (gromače). Iako ljudskog nastanka suhozidi predstavljaju vrijedno mediteransko stanište budući su mjesto za skrivanje od Sunca i grabežljivaca različitim životinjama (prije svega gmazovima, kukcima i paucima), a i tipično stanište rijetkih kamenjarskih biljnih vrsta (mesnati klobučić Umbilicus horizontalis (Guss.) DC. ili uspravna kositrenica Ephedra major Host), koje iz suhozida rastu iz minimalne količine tla.

Druga biljna zajednica zanimljiva zbog podloge na kojoj nastaje je travnjak sivkaste gladice (Corynephorus canescens (L.) P.Beauv.) i vlasulje bradice (Festuca vaginata Waldst. Et Kit. Ex Willd.), zajednica biljaka pješčarki ili psamofita. Za razvoj ove zajednice potrebni su goli pijesci, potpuno osvijetljeni i bez nakupljenog humusa! Danas su takvi uvjeti u Hrvatskoj rijetki i najveća se površina nalazi na lokalitetu poznatom kao „Đurđevački peski“ između Đurđevca i Kalinovca, ali stari zapisi kao i pedološka istraživanja potvrđuju da su pijesci u prošlosti zauzimali mnogo veće područje (više od 25 000 ha) od Koprivnice, Đurđevca, Pitomače, Virovitice, sjeverne padine Bilogore do Donjeg Miholjca, Valpova i Belišća.

Još jedan primjer kako se na područjima sa jako malo tla mogu razviti jako zanimljive biljne zajednice su kamenjarski pašnjaci i suhi travnjaci eu- i stenomediterana (Cymbopogo-Brachypodietalia H-ić. (1956) 1958). Ovi travnjaci, razvijeni u dijelu Hrvatskog primorja, razvijaju se na siromašnim i plitkim tlima, na kojima je ponekad udio stijena u odnosu na tlo toliki da se čini kako biljke rastu iz čistog kamenjara! Unatoč kamenitoj podlozi iz ovog tla raste velik broj biljnih vrsta, zbog kojih su pašnjaci u proljeće (posebno zbog šarenih orhideja) prekriveni različitim bojama i oblicima. Biljke kamenjarskih pašnjaka mediteranskog područja prilagođene su za duga ljeta tokom kojih sušno razdoblje može trajati i po nekoliko mjeseci, a plitko tlo nema sposobnost dugog zadržavanja vlage. Iz tog razloga većina vrsta su jednogodišnje biljke koje svoj čitavi ciklus, odnosno razvoj, cvatnju i stvaranje sjemena, završavaju prije ljetnih suša. Osim jednogodišnjih biljaka tzv. terofita, česti su i geofiti. Ove pak biljke razlikujemo po podzemnim lukovicama, gomoljima ili rizomima (podancima). Zahvaljujući energiji sačuvanoj u podzemnim dijelovima biljke, geofiti su sposobni za brzi razvoj u povoljnom dijelu godine te sigurno preživljavanje pod zemljom u onom nepovoljnom.

Na područjima gdje tla ne manjka, razlike u njegovom sastavu mogu uzrokovati veliku raznolikost staništa! Koncentracija vodikovih (H+) i hidroksilnih (OH-) iona, karakteristična za pojedine vrste tla, prirodno ovisi o sastavu podloge i dubini tla, a utječe na njegovu ukupnu kiselost. Tla u kojima je koncentracija vodikovih (H+) iona veća od koncentracije hidroksilnih (OH-) su kisela; ona s jednakom koncentracijom iona neutralna; a ona kod kojih je koncentracija hidroksilnih (OH-) iona veća od vodikovih (H+) su bazična.

Većina pretplaninskih i planinskih travnjaka hrvatskih planina razvija se na plitkoj vapnenačkoj podlozi i predstavlja primjer travnjaka bazičnog karaktera. U Hrvatskoj ovi travnjaci obuhvaćaju staništa ilirsko-dinarskih planinskih rudina uskolisne šašike, pretplaninskih rudina oštre vlasulje te rudina hrđastog šaša. Mnoge biljne vrste planinskih rudina su endemi, a u današnje vrijeme mnoge su vrste i ugrožene zbog sve intenzivnijeg zarastanja ovih poluprirodnih staništa, uslijed prestanka košnje ili ispaše.

Prava suprotnost su kisela tla atlantskih, subatlantskih i borealnih nizina, brežuljaka i brda na kojima se razvijaju travnjaci s tvrdačom (Nardus stricta L.) i drugim acidofilnim vrstama. Na području Hrvatske ovaj stanišni tip razvija se samo u njezinu sjeverozapadnom dijelu i obuhvaća tri biljne zajednice: travnjak moravke i trave tvrdače (As. Arnico-Nardetum Ht. (1930) 1962), zajednica vlasaste vlasulje (As. Festucetum capillatae Ht. 1962) i travnjak uzdignute beskoljenke i dimka (As. Crepidi conyzaefoliae-Molinetum altissimae Šegulja 1992), također ugrožene sve intenzivnijim zarastanjem.